Svako ko je ikada trčao u grupi, makar jednom, imao je priliku da gleda leđa svojih satrkača. Nema sramote u tome, a ni u priznanju da je to svojevrsna gorka pilula koja naprosto – mora da se proguta. Kako sam se ja snašla u toj neslavnoj ulozi i može li se išta naučiti iz mog iskustva?
Od prvog treninga do danas prošlo je 5 meseci i nedelju dana. Prevedeno u treninge, do sada sam imala čast da trčim preko 50 puta figurativno rečeno pored, a suštinski, iza mojih kolega i koleginica iz kluba. Kada sam počela sa treniranjem bilo mi je sasvim jasno da ću biti među sporijima, ali između sporija i najsporija stoji mnogo više od prefiksa „naj“.
Trkači i trkačice su bili podeljeni u 3 grupe, gde je najsporija trčala tempom od 6:30 min/km. Ništa strašno, zar ne? Možda i ne bi bilo, da moj tempo prilikom dolaska u klub nije otprilike bio 7:30 do 8. Kako se ovo dođavola desilo?
Hronično usporena
Odgovor leži delimično u prvom postu koji sam napisala za trčanje.rs. Naime, celi život ja sam manje više trčkarala sama. U takvim okolnostima tempo nije nešto što sam sebi nametneš snagom volje ili logike, nego neki kompromis između moje želje da trčim i želje mog tela da leži na kauču i gleda The Walking dead. Tako da se ja nekako pokrećem unapred, ali sa zaista minimalnim mogućim uloženim trudom, samim tim i efektima.
Kada sam uspevala da navučem neku drugaricu da trči sa mnom, prirodno, bile su još sporije, tako da me ama baš niko nikad nije vukao i uspela sam da se zakucam kao sporać. Kruna moje trkačke karijere bile su Trke zadovoljstva na beogradskom maratonu (ne znam da li da ga pišem velikim slovom jer je nejasno čiji je, da li se samo dešava u Beogradu ili je zaista Beogradski), dakle 5 km. Ovo zadovoljstvo nikada nije postignuto ispod 40 minuta. Sve vam je jasno.
A onda spektakl
Opasno naviknuta na sporaćki tempo, sve oko 7 min/km mi je delovalo kao misaona imenica. Na prvom treningu zamalo da umrem. Zadihala sam se do nečega što je ličilo na spazam pluća. Nikada do tada zaista nisam ostala bez daha i nemogućnosti da udahnem ni minut nakon što sam stala. Kratki, piskutavi udasi i panika koja nije previše pomogla. Osećala sam se poraženo. Odatle su, naravno, sledila 2 puta.
Jedan ka gore pomenutom kauču (treća sezona je upravo počinjala), drugi ka redefinisanju cilja. Trener mi je kasnije rekao da se iskreno iznenadio da sam se vratila na drugi trening. Inat, šta ću. Nije problem biti ni spor, ni najsporiji. Problem je ne znati kom tempu pripadaš i šta su ti trenutni realni dometi. Trčanje i mučenje nisu slični samo po slovima koje sadrže, ukoliko se ne nađeš u svojoj optimalnoj zoni, lako ćeš skliznuti u potonje.
Čuvarka leđa
I tako sam spoznala svoje mesto. Čuvarka leđa. Začelje kolone. Dolazi i odlazi poslednja. A između? Između trči svojim tempom i pokušava da peva. Ako uspe, ubrza.
Tako je izgledalo mojih prvih par meseci spram želja i mogućnosti. Gradila sam dužine, ne obazirući se na tempo. Neprimetno, kako sam počela da trčim duže od 8, 10 pa 12km, primetila sam i divni, neočekivani sideeffect: ubrzala sam se!
Odjednom sam mogla da trčim i ispod famoznih 7.0, 6:30, pa onda i 6:00. Ovo su sve smešne brzine ozbiljnim bržim trkačicama. Ali šta je ozbiljan trkač, trkačica? Ulaganje vremena, volje i snage nam je svima zajedničko. Za mene je postalo ozbiljno do koje mere prevaziđeš i pobediš sebe i svoje predispozicije.
Tako sam od čuvarke leđa postala ozbiljna trkačica, a Tijana 2.0 postala održiv projekat.
The post Drang nach Berlin: Čuvarka leđa appeared first on TRČANJE.rs.