Sećate li se one trkačice što je strepela pred svoj prvi polumaraton? Gde je ona sada?
Teško je i gotovo nemoguće opisati iskustvo sa ultramaratona. Emocije su me držale danima i nakon što sam se vratila u Beograd i svom svakodnevnom životu i obavezama. Malo-malo, pa uhvatim sebe kako sam u mislima na trci. U naletu emocija, napisala sam tekst na svom blogu, koji prati moje korake od starta pa do cilja. Pošto su se emocije malo stišale, rešila sam da napišem jedan malo racionalniji tekst. Šta je bilo dobro? A gde sam pogrešila?
U danima posle trke, neprestano sam dobijala čestitke od mojih prijatelja na završenom ultramaratonu i poruke kako sam ih inspirisala da se možda i oni okušaju u ovoj disciplini. Ali kada bi me neko sada pitao da li bi mu/joj posavetovala da se prijavi na ovakvu trku, iskreno bih odgovorila, da ne znam tj da odgovor zahteva obrazloženje. Učešće na ultramaratonu je krajnje lično pitanje i svaki trkač/ica bi trebalo da ima sopstveni odgovor. Najpre, šta je motivacija? I da li misliš da si u stanju da izduraš trku do kraja?
Iako volim da se šalim da su mi moji prijatelji namestili sve ovo, mogu reći da je odluka bila samo moja i ničija. Naravno da mi je bilo lakše da ovakvu odluku donesem u dobrom društvu, ali ovakve stvari se ne rade zbog drugih, već zbog sebe. Ultramaraton je ultimativni test da shvatiš od kog materijala si napravljen: da osetiš neke duboke strukture sopstvene ličnosti, nešto divlje u sebi u kontaktu sa prirodom, nekad nešto lepo, a nekad i nešto zastrašujuće; takve uzlete emocija, koje nikada pre toga nisam doživela ali isto tako možeš doživeti i duboke krize, koje na kraju ili prevaziđeš ili prosto odustaješ od daljeg učešća na trci. Svaki organizam je drugačiji i svako drugačije reaguje na umor, nespavanje, iscrpljenost, glad, žeđ, hladnoću, ledenu kišu.
Poznaješ li sebe dovoljno da bi se prijavio na ultramaraton?
U decembru sam se prijavila za trku na 65km u okviru 100 milja Istre. Za ovu trku sam čula samo najbolje: da je trka odlično organizovana; da je staza sjajno markirana; da su prelepi pejzaži kroz koje se prolazi, da je okrepa raznovrsna i fantastična a volonteri uslužni; da u slučaju odustajanja, kombi te odvozi do cilja u Umagu. Dakle, organizaciona podrška je bila tu za osećanje sigurnosti tokom trke. Sve što sam čula i pročitala o trci se ostvarilo! Čak i više od očekivanog. Dakle, ako želite da se prijavite za trail ultramaraton, birajte onu trku koja je tehnički tako organizovana, da sve što će se od vas tamo očekivati je da srećni stignete na cilj. Moj izbor je bila Istra – 100 milja i nisam pogrešila kod izbora trke!
Da budem sasvim iskrena, nisam bila dovoljno fizički spremna za ovakav izazov. Iako sam imala pojačane treninge u odnosu na period pre priprema, iako sam vikende provodila na planinama to nije bilo dovoljno i osećam da sam mogla mnogo bolje. S druge strane, šta bi bilo dovoljno? Koliko se to kilometara mora preći na nedeljnom a koliko na mesečnom nivou, da bi se adekvatno spremilo? Važno je pred ultramaratone, puno vremena provoditi na nogama, trčeći ili hodajući, kako bi se telo u celini, a posebno mišići, zglobovi i kosti što više navikli na napore. Pošto se trail ultramaraton dešava u prirodi, sa svim njenim varijacijama, od snega, blata, kiše, vetra i jakog sunca, čak i izuzetno spremnim ultramaratoncima se dešava da odustanu u nemoći pred promenama vremenskih prilika. Ove godine su neki takmičari odustajali zbog hladnoće koje je mnoge iznenadila. Uspeh u ultramaratonu je spoj fizičke spreme, vremenskih okolnosti i nadasve snage ličnosti, uma i volje (što bi stručnjaci rekli: psihe!)
U ultramaratonu, svako ko stigne na cilj je pobednik i pobednica
Da bi uspeo, moraju da se poklope mnogi faktori baš toga dana: da si pravilno hidriran u danima pred trku; da si uneo/la dovoljno hrane, naročito masti i ugljenih-hidrata, svežeg voća i povrća; da se pravilno prehranjuješ i hidriraš tokom same trke; da si ispavan/a; da ti je forma u tom trenutku na vrhuncu i da želiš da se takmičiš; da nisi pretreniran, a da si opet dovoljno spreman/na; da nisi povređen/na; da si psihofizički stabilan/na itd.
Kao neko ko je trku završio, na osnovu iskustva mogu reći da je udeo fizičke spreme veliki. Potrebno je provoditi sate i dane u intenzivnim treninzima trčanja i raditi vežbe snage, kod kuće ili u teretani. S druge strane,postoje i neki drugi faktori koje sam već navela a koji su veoma bitni. Od faktora koji ne pripadaju samom trenažnom procesu (to smo završili pre trke!), posebno bih navela faktor pravilnog prehranjivanja i hidriranja tokom trke i faktor prisustva osobe sa kojim trčiš.
Mnogi ultramaratonci se najčešće odlučuju da trke ovako velikog formata trče sa partnerom (running buddy-jem, pogledaj badizam). Trka se oduži na 10, 12 pa i 14 časova, u kojoj se smenjuju dan i noć, trči se kroz šume i gore, visoravni i useke i nekako je lakše da je neko tu pored tebe. Iako svoju trku trčiš sam i badi ne može mnogo da uradi za tebe, ipak je tu. Naravno, treba pažljivo birati ko će to da bude. Nije dovoljno da to bude samo osoba sa kojom obično trčiš ili koju samo poznaješ. To je osoba pred kojom se možeš ogoliti, pred kojom si spreman da pokažeš mnoga svoja lica obojena najrazličitijim emocijama, koja uobičajeno ne bi pokazivao. I ti pred njim/njom, ali i on/a pred tobom. S tim, uvek važi jedno zlatno pravilo kao i u kafani: sve što se dešava na Ultri, ostaje na Ultri! Moj badi je Nebojša Trajković, bez čije pomoći i podrške, sigurno ne bih završila ovu trku. Hvala mu od srca!
Ishrana tokom trke
Drugi bitan faktor i mogu slobodno reći presudan za mene je bio faktor ishrane i hidratacije tokom trke. 100 milja Istre je izuzetno organizovana trka kada su okrepne stanice u pitanju. Na trci od 65 km, imali smo četiri takve stanice (Motovun, Oprtalj, Grožnjan i Buje) i na svakoj je bilo, ono što bi se u narodu reklo „čega nije bilo“ ili „od ptice mleko“. Bilo je tu za svačiji ukus po nešto, od slanih đakonija (hleba, sira i suhomesnatih proizovda), slatkog (nutela!), seckanog voća (banana, jabuka, pomorandža), vode, sokova, koka-kole. I uprkos tako bogatoj okrepi, koja nije manjkala, iako su tim istim stanicama prolazile stotine takmičara, jako je važno imati i svoju ličnu hranu, onu koju nosiš sa sobom kao i vodu i izotonik (ja sam nosila razmućeni hydrostar). Poenta je da uvek nešto jedeš u malim količinama, kako bi se telo stalno dohranjivalo i kako bi se izbeglo stanje pregladnelosti. To može biti mala kesica koštunjavog voća (orah, badem, lešnik, suvo grožđe, granola i sl), može biti čokoladni bar (bonžita, snikers – po ukusu), može biti sir i hleb narezani na sitne kockice, ili naprosto neki od sportskih gelova (Isostar ili šta već ima da se nabavi na našem tržištu). U svakom slučaju, to treba da bude nešto lagano što vam neće previše opterećivati ranac, a opet kalorično i pri ruci.
Greške i greškice
Greška koju sam napravila, a koja je mogla da me košta odustajanja na trci je što sam se mahom oslanjala na okrepne stanice. Nisam sebi zadala zadatak da stalno nešto jedem. Drugo, zbog hladnoće sam osećala mučninu, jer sam imala utisak da su mi se svi organi u telu skupili, a prvenstveno grlo i želudac koji je trebalo tu hranu da prima. Zbog oskudne prehrane, doživela sam „zid“ na samoj trci, jedno iskustvo koje ću dugo pamtiti. Sreća je bila da sam bila dovoljno hidrirana. Redovno sam pila vodu iz meha koji sam nosila u rancu i pojila se hidrostarom. Na okrepnoj stanici Buje na 15km od cilja, blok. Tu sam malo odmorila, na jedvite jade pojela bananu i čokoladni bar i uspela da se oporavim u dovoljnoj meri da nastavim i završim trku. Da sam kojim slučajem i dehidrirala, tu bi bio i kraj mom učešću. U svakom slučaju, jedna dobra lekcija je naučena.
Jedna manja greška, pa ipak ne nezanemarljiva je što smo se raspitivali kod drugih trkača i doneli odluku da ne nosimo trail štapove. Računali smo da vrhovi koje treba da savladamo su niski (najviši vrh je bio 404m, niži od naše Avale, koja se jedva naziva planinom) i da će nam štapovi samo smetati. Međutim posle par sati od starta, shvatili smo da smo pogrešili jer su usponi bili jaki. Štapovi ne samo što nam pomažu pri usponima, oni zaokupljaju naše ruke koje nešto rade a ne vise pored tela. Konačni bilans je bio da su nam ruke bile otečene jer se sva krv slila u njih. Lekcija broj dva je naučena: nikud na trail bez štapova!
Da zaključim: ima nešto u savetima koje dobijaš sa strane, a ima nešto i u poznavanju sebe! Loše je osloniti se ili na jedno ili na drugo, nego pažljivo razmotriti obe strane. Naravno, treba uzeti u obzir i ko vam daje savete: da li je osoba iskusna; teoretski ili iskustveno ili oba; da li vas uzima u obzir ili samo govori o sebi kada daje savet; da li je ta osoba u sličnoj formi kao vi i konačno, da li vi te savete uopšte možete primeniti na sebe.
Ultramaraton u prirodi je nešto što prevazilazi dosadašnje iskustvo većine trkača. Sve ostale trke, pa i maraton (42.195m) se trče u vrh glave 6 sati i to najčešće u urbanoj sredini, koja nam ipak daje, ako ništa drugo onda utisak zaštićenosti. Za nas rekreativce, ultramaraton traje satima u kojima se svašta dešava: velike oscilacije u spoljašnjoj temperaturi – u početku trke vam može biti pretoplo, a pri kraju, možete se izbezumiti od hladnoće; smena dana i noći kada palite čeonu lampu – da li ćete i kako videti put pred sobom; neminovnost umora i iscrpljenosti.
I kada su na vrhuncu slave pitali Freddie Mercury-a da li bi sve ovo ponovio, on je odgovorio „zašto da ne, samo bih to uradio malo drugačije“. Vidimo se na 100 milja Istre 2016. 65 ili 110km? ;)
The post Od kauča preko polumaratona do Ultramaratona appeared first on TRČANJE.rs.