Ogledalo je prikazivalo katastrofalnu sliku. Nažalost, u kući ih imam nekoliko, od toga dva velika. Dvoumio sam se da razbijem prvo jedno, pa drugo, ali sam se predomislio. Pametnije bi bilo da sam sebi opalio par šamara, ili još bolje, da sam našao nekog snažnog, a glupog, da me dobro namlati.
April 2012. – 125.
Prethodnog dana konačno sam se osmelio da stanem na tačnu vagu kojom se meri težina žena što dolaze da se porađaju. Imao sam 125 kg. „Ovo je dizaster!“ Upotrebio sam rečenicu mog kolege koju on obično kaže (drekne) kada padne betl na refi. Ko igra preferans zna šta ovo znači.
Dotakao sam dno i konačno sam morao da nešto preduzmem. Dobro, ja sam relativno visok, 192 cm, pa se višak u početku koliko toliko kompezovao, ali sada sam izgledao kao omanji slon, omanji, ali ne i mršavi. Bio sam debeo, predebeo, i to je trajalo već nekoliko godina.
Ovu impozantnu figuru postigao sam „trudeći“ se u periodu od 2006. pa do 2012. Sve ide postepeno, niko se ne ugoji preko noći. Najpre se buše rupe na kaišu, a onda se kupuju nove pantalone. I tako dalje.
Potpuno sam izgubio samopoštovanje, a počeo sam da osećam i određene zdravstvene probleme kao što je “sleep apnea” i gastroezofagalni reflux, budio sam se noću gušeći se u kašlju. Srećom, još uvek nisam imao visok pritisak niti povišene vrednosti masnoće u krvi, kao ni šećera. Dakle, kako se kaže u mom kraju, doterao sam cara do duvara, ali imao sam ipak još jednu šansu.
Bogu hvala, posao koji inače mnogo volim i koji mi je napola hobi, ako je suditi zadovoljstvu koje osećam dok ga radim, nije trpeo. Ja sam inače ginekolog – akušer. Obavljam relativno komplikovane operacije u karlici i abdomenu, to se posebno odnosi na laparaskopske koje zahtevaju maksimalnu koncentraciju tokom nekoliko sati, i moje sada već bedno psihičko stanje pretilo je da ugrozi kvalitet posla. Znate kako, ugled i reputacija se teško stiču, ali lako gube.
Koji ciljevi se određuju?
Dakle ovako. Osnovni cilj koji sam zacrtao je da mi težina bude od 90 – 95 kilograma, jer sam od gimnazije pa do pre 8 godina oscilirao uglavnom u rasponu od 93 – 100. Kao student sam bio aktivni odbojkaš, dogurao do druge lige. Kasnije sam se rekreativno bavio tenisom i to relativno uspešno. Tenis sam, i kao najdeblji, igrao dosta dobro. Kod kuće u podrumu imam i malu teretanu koju sam povremeno, ali ipak retko koristio.
Dakle, nisam baš potpuno prekidao sport, ali jeo sam mnogo. Previše. Postojao je jedan glavni razlog, to je pivo i povremeno vino. Daleko od toga da sam bio alkoholičar, čak sam jako retko bio i pripit, ali već posle dva piva osećao sam bukvalno vučju glad i jeo nekontrolisano šta dohvatim. Dakle, uzrok sam znao. Ostalo je da osmislim način da dođem do cilja.
Kako se pravi plan i kako počinje realizacija?
Hvala bogu da postoji internet. Mislim, postigao bih ja ovo i bez toga ali ipak malo teže i zaobilaznim putem. Imam osobinu da kad nešto radim radim do kraja. Kao pitbul, ne puštam. Nažalost, to se odnosi i na poroke. Dakle, sa promenom načina života ( a ne sa dijetom – ježim se na tu reč) , počeo sam krajem aprila 2012.
Kako god, krenuo sam tako što sam reaktivirao nalog na spark people. Bile su mi potrebne dve stvari. Da isplaniram ishranu, najpre, dnevni unos kalorija i vrstu ishrane, a zatim i potrošnju. Nisu mi dozvolili da skidam više od 900 g nedeljno, pa sam, shodno tome, planirao obroke i aktivnosti. Neko će reći kako je ovo smaranje. Ne znam, meni je bilo, i ostalo zanimljivo.
Šta sam sve promenio?
Uveo sam obavezan doručak, usput, počeo sam da ustajem malo ranije i pravo čudo ne da mi nije teško palo, nego mi je čak pričinjavalo zadovoljstvo. Ručak oko 13:30h, kada dođem s posla (posao mi je takav da radim skraćeno radno vreme), užina oko 17 h, a večera nije bila fiksirana.
Spark people mi je pomogao da isplaniram kalorijski unos po obroku i po namirnicama, ali jeo sam faktički sve sem slatkiša, koje ni ranije nisam voleo. Ustupci su bili – malo crne čokolade i integralni keks, kao što su welness i o’cake.
Sport mi je oduvek bio bitan segment života, pa mi je trebalo samo malo reda u tom domenu. Najpre sam počeo sa brzim hodom, teretanom i rowingom. Hodao sam manje po gradu, a više po obližnjoj planini, a teretanu i rowing već sam rekao, imam kod kuće. Posle mesec dana, počeo sam malo da trčkaram.
Opet imam sreće na neki način (što reče jedan moj kolega – ko ima sreće i džukele mu travu pasu), staza za trčanje koja nije duga ali je lepo urađena i pozicionirana nalazi se na 2 minuta hoda od moje kuće. Krug je oko 650 m. Ne da sam bio srećan kada sam istrčao dva kruga…
Uspeo sam da se organizujem da imam svakodnevnu fizičku aktivnost. Počeo sam da se osećam kao nekada kada sam igrao odbojku i nisam mogao da zamislim dan bez treninga.
A onda je krenulo. Desila se, mislim, krucijalna stvar. Nekako u to vreme otkrio sam sajt trcanje rs. i navukao se. Da nije bilo ekipe iz trčanja, ne bih sada bio potencijalni polumaratonac, ne bih se osećao ovako dobro kako se sada osećam.
Prvo merenje težine imao sam posle dva meseca. Vaga je pokazala oko 117 kg. Naravno, niko nije primećivao promenu, a ja ne spadam u one koji o tome pričaju. Dalje je išlo svojim tokom.
I došao sam do ovoga
Šta znam, možda će neko reći (i kažu) kako sam ispijen, da delujem izmučeno i bolesno, ali verujte, skoro se nisam ovako dobro osećao. Jesam ispao namršten na fotki al’ okej, nema to veze.
Korist i hipotetička šteta svega ovoga?
Sada kada se osvrnem unazad, vidim da je najvažnije promeniti se u glavi. Usput, postao sam drugi, bolji čovek. Na mogu da definišem i opišem kako se do te promene dolazi, kako je postići. Ovo je moj lični pristup.
Ne znam da li bih mogao nekoga da savetujem i da li bih mu pomogao. Korist koju sam dobio je nesporna, kako na psihičkom, tako i na fizičkom planu, a to dvoje ne može da se odvaja. Da li postoji nekakva hipotetička šteta?
Možda u smislu da sam kod nekih koje sam smatrao prijateljima izazvao veliku zavist, zlobu takoreći. Ne znam, neki ljudi su naprasno prestali da se druže samnom. Pa dobro, ovo se ne može nazvati štetom, naprotiv, shvatio sam kakav je ko. Ali mi je ipak žao na neki način.
Kakav je put, naporan, ili nije?
Postao sam i ostao motivisan, pun energije, zadovoljan. Put kojim sam išao nije bio naporan, naprotiv, bio je ispunjen najboljim osećajima i emocijama. Šta sad kada se došlo do cilja? Postaviti drugi cilj, a to je održati ovo sadašnje stanje. Da istrčim bar dva polumaratona godišnje. Da se dobro osećam, da ostanem pun pozitivne energije i samopouzdanja.
Neće mi to biti problem jer sam takav i bio do pre sedam, osam godina. Skinuo sam 30 kg do 1. januara. Za Novu godinu sam imao 95 kg, dakle trebalo mi je oko 8 meseci. Prvog marta imam 92 kg što sam i hteo, i na tome stajem.
Da, vodim računa šta jedem, bolje reći – koliko jedem, održao sam četiri obroka, ne dozvoljavam da budem gladan, ali se ne prejedam. Dobro, rekao sam kako nikada nisam voleo slatkiše, nisam ni neki ljubitelj mesa, posebno ne roštilja. Dakle, nadalje, izbalansirana ishrana i sport.
Šta neću sebi dozvoliti, to je da omirišem alkohol. Naravno, uvek će biti onih koji će reći da se tako ponaša lečeni alkoholičar. Neka ih, nek misle šta hoće. Ja znam sebe, znam da mi i jedno pivo dnevno, ili jedna čaša vina remeti ceo dan, i da se posle toga jako loše osećam. Zašto mi to treba?
I?
U procesu skidanja kilograma moraju da se kombinuju ishrana i fizička aktivnost. Otkrio Ameriku zar ne?
Međutim, po meni, ali ne samo po meni, ishrana učestvuje u ovome i do 70 %. Kako se kaže, teretana i trčanje su odlični za topljenje sala, ali pravo, dobro građeno i zdravo telo pravi se u kuhinji.
Najveći broj onih koji su pokušali, ali nisu makli dalje od početka, precenjuju potrošnju kalorija fizičkom aktvnošću, a potcenjuju unos kalorija hranom. Poznajem neke koji skinu kilograme i kolograme, ali ubrzo ih vrate jer koriste kojekakve dijete što deluju brzo, ali tako se ne može živeti ceo život. Ja volim onu izreku: „ Its not a diet, it’s a life style.“
Ima ih koji koji se srede na pravi način, ali se ugoje, jer dostigavši cilj nemaju više motiv.
Dakle, ovo je kratka lična priča, bez namere da dajem savete i da popujem, posebno što posetioci sajta trčanje sve ovo jako dobro znaju. Hteo sam samo da se malo pohvalim, i da kažem da, bez obzira na godine, može da se postigne cilj ako je čovek dovoljno posvećen i ako uživa u tome što radi.
The post Promena – ili put sa kartom u jednom pravcu appeared first on TRČANJE.rs.